Sjećanje na dugogodišnjeg domara planinarskog doma Hahlić

Davorić je šal. Zbogom… Dugogodišnji dobri duh planinarskog doma Hahlić umro je u 85 godini, 8. studenoga 2016. godine u Čavlima. Rođen je 13. srpnja 1932. u Lukežima, osnovnu školu pohađao je u Jelenju. Nakon završetka škole zaposlio se u Tvornici papira Rijeka, poznatoj kao „Hartera“. Planinarenju se posvetio još u mladosti, a kao član PD „Kamenjak“ osvojio je većinu značajnijih vrhova kod nas i u Europi.

Kada je Davorić kako su ga od milja svi zvali, kao šestogodišnji dječak prvi put je došao u posjet noniću koji je bio domar na Hahliću, nije ni slutio da će mu Hahlić postati drugi dom. Tu je nalazio mir, kako je on znao jednostavno reći: „došal san gori, pjažalo mi se j’ i vavik san se Hahliću vrnjal“. Davorić je dužnost domara na Hahliću preuzeo 1980. godine i obavljao je na osebujan način. Dvadeset i šest godina on je svakog petka s punim ruksakom iz rodnih Lukeža kretao put Hahlića, Nosio je u njemu hranu i piće, sve sto bi posjetiteljima moglo zatrebati. I kad se vraćao, ruksak nije bio prazan, bilo je pun prljave posteljine, praznih boca.

Svoje dežuranje u domu znao je usporediti s domaćicom koja čeka familiju, a njegova obitelj je bila velika, dolazili su na Hahlić iz svih krajeva. Posjetitelje je dočekivao s nadaleko poznatim čajem od ljekovitih trava koje je skupljao u okolici. No mnogi su na Hahlić dolazili ne samo zbog čaja već i zbog maneštre, palente konpirice, gulaša. Kuhao je Davorić sve samo ako je imao namirnice, a znao je ispeći i nešto slatko za posladiti se uz kavu. Poznat je Davorić po britkom jeziku i neuobičajenom humoru, no to je bio znak da je dobre volje. Sa svakim ko je došao u dom znao je sjesti popričati, ponuditi ga sa šalicom čaja i maneštrom, a onda bi se vratio svakodnevnim poslovima, kuhanju, pranju posuđa, pospremanju soba, čišćenju doma i okolice a trebalo je paziti na vatru u dvije peći kako bi u domu uvijek bilo toplo. Davorić je dobro poznavao planinarske putove i staze po Grobničkim Alpama i uvijek je sa savjetima bio na pomoći planinarima. U svim tim godinama dežurstava sakupio je Davorić puno lijepih iskustava i doživljaja, ali i ružnih, no njima nije volio pričati. Bilo je dana kada je bio sam u domu, kada su mu jedino društvo na Hahliću bili stanovnici šume, ptice, zečevi, srne pa čak i medvjed.

Sjećanje na dugogodišnjeg domara planinarskog doma Hahlić

Zahvaljujući njegovim neumornim dežurstvima, dom je uvijek bio redovito otvoren vikendom i praznikom. Nije njemu smetala ni kiša, ni snijeg ni bura. Bilo je nevremena kada je radi bure morao puzati da bi došao na Hahlić, tad je znao sebi reći – nikad više, ali kad je došao petak napunio bi ruksak i opet gore na Hahlić. Za nesebičan rad dobio je 2002. godine priznanje HPS-a kao „najbolji domar planinarskog objekta u Hrvatskoj“. Često je znao reći da ne bi bio najbolji da nije imao dobru logistiku, da su mu u tome jako puno pomogli njegovi planinari iz matičnog planinarskog društva „Obruč“, a veliku pomoć i podršku imao je i od Općine Jelenje, ali i od ostalih planinara. Davorić je bio član PD „Obruč“ od osnutka 1994. godine i uz obaveze domara sudjelovao je u svim akcijama koje je društvo organiziralo na Hahliću. Iznenadna bolest početkom studenoga 2006. godine odvojila ga je od Hahlića, međutim ni tada nije prestalo njegovo zanimanje za sva događanja na Hahliću, a pogotovo kada je počela obnova doma. Još jedno priznanje njegovom radu stiglo je 30. srpnja 2009. godine kada je uz nazočnost župana Zlatka Komadine i načelnika Branka Juretića “otključao” obnovljeni planinarski dom Hahlić. Dok je razgledavao obnovljeni dom nije mogao sakriti oduševljenje „ovo nij’ dom, ovo j’ hotel“ govorio je. Volio je Davor svoj Hahlić i sve one koji su gore dolazili i uvijek mu se vraćao kad god bi mu to zdravlje dozvolilo.

Nažalost bolest učinila je svoje, legendarni domar preselio se u vječnost. Brojni planinari ispratili su ga na vječni počinak na groblju Jelenje odakle puca pogled na Grobničke Alpe i njegov čarobni Hahlić.

Skip to content